Franjo Magdić - stenograf (Logarovci kraj Križevaca pri Ljutomeru, 21. XI. 1830 — Zagreb, 26. VII. 1914). U Grazu maturirao 1853. i diplomirao na Visokoj tehničkoj školi 1857.
Stenografiju počeo učiti 1847. u Grazu u I. Vinkovića, potom na tečaju A. Allingera. Od 1861. u Zagrebu stenografirao saborske rasprave i od 1885. vodio saborski stenografski ured.
Saznanje da njemačka Gabelsbergerova stenografija ne odgovara duhu hrvatskoga jezika ponukala je prof. Franju Magdića da se prihvati prilagođenja njemačke Gabelsbergerove stenografije hrvatskome jeziku. Magdić je taj svoj rad Prilagođenje Gabelsbergerova stenografičkog sustava hrvatskome jeziku objavio 1864. godine u 10. izvješću kraljevske gimnazije i na taj način postavio temelj hrvatske stenografije. Kasnije je Magdić izdao još dva udžbenika Hrvatske stenografije i to, 1871, drugo izdanje 1881, a treće 1895. Hrvatsku stenografiju objavio je i Stanko Miholić 1894.
Članak Franje Madgića 'Prilagodjenje Gabelsbergerova stenografičkoga sestava hervatskom jeziku', 10. izvješće Kraljevske velike realke u Zagrebu, 1964. godine.
Članak Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža:
MAGDIĆ, Franjo, stenograf (Logarovci kraj Križevaca pri Ljutomeru, 21. XI. 1830 — Zagreb, 26. VII. 1914). U Grazu maturirao 1853. i diplomirao na Visokoj tehničkoj školi 1857 (predavao slovenski jezik u gimnaziji 1856). U Zagrebu od 1858. radio u vojnom građevnom ravnateljstvu, a od 1861. do umirovljenja 1891. predavao u realki geometriju i tehničke predmete, priredivši priručnik Geometrijsko likoslovje (Zagreb 1878), te stenografiju, koju je predavao i na Sveučilištu 1879. Stenografiju počeo učiti 1847. u Grazu u I. Vinkovića, potom na tečaju A. Allingera. Od 1861. u Zagrebu stenografirao saborske rasprave i od 1885. vodio saborski stenografski ured.
Držeći postojeći stenografski sustav neprikladnim za hrvatski jezik, osobito zbog nemogućnosti bilježenja iteracije, neke je znakove preuzeo iz češkoga sustava, neke zamijenio ili im dao novo značenje. Stenografske zamisli predočio je u radu Prilagodjenje Gabelsbergerova stenografičkoga sustava hervatskomu jeziku (Deseto godišnje izvěšće Kralj. više realke u Zagrebu, 1864) kao uvodni tekst s 31 litografiranom stranicom stenograma i tumačenja, potom i u prvom priručniku hrvatske stenografije – knjizi Stenografija hrvatska (1871). Iako je u njoj donio izgrađen i uređen sustav, istaknuo je otvorenost promjenama, koje je u novim izdanjima (treće prvotno u: Stenograf, 1891–93) i uveo, udaljivši se od češkoga sustava.
Uočivši pak sličnosti hrvatskoga i slovenskoga stenografskoga sustava, promjene je primijenio i na slovenski (Stenograf, 1892, 3) te sastavio priručnik Slovenska stenografija (1898). Pisao je o samoglasnom r, vokalizaciji, Slovenskoj stenografiji A. Bezenšeka (Matica slovenska, Ljubljana 1893; Stenograf, 1893, 9–10), u časopisu Stenograf objavio zapažene rasprave o kraćenju frazema i sintagma izostavljanjem pretpostavljivih sastavnica (1894, 1–2), usporedbi stenografskoga s običnim pismom sa stajališta ergonomičnosti (1896, 5–6), formiranju stenografskih znakova prema iteraciji i međusobnoj spojivosti (1902, 4–5), o čitanju bez vokala (1904, 1–2) te o znakovima P i V (1905, 7–8).
Stenografski sustav formuliran u Prilagodjenju, iako često dopunjivan i mijenjan, temelj je na kojem se razvijala hrvatska stenografija. Sustavnim teorijskim i praktičnim radom te primjenom novih spoznaja Magdić je stekao ime tvorca hrvatske stenografije i stenografskoga autoriteta u europskim razmjerima. Osnivač je i predsjednik Hrvatskoga stenografskoga društva 1882–1912 (počasni član od 1896), pokretač i urednik njegova glasila Stenograf 1891–1902, sastavljač pravilnika za stenografske ispite te član Znanstvenoga stenografskoga vijeća u Pragu 1891.
